Demokratija je Crnoj Gori nametnuta, nismo je tražili. Odlično je nama bilo u apsolutističkim sistemima. Talas demokratije, koji se podigao nakon pada Berlinskog zida i Gorbačovljeve „Perestrojke“ preplavio je i nas. Bez ikakve šanse da se tome odupremo prihvatili smo novi svjetski poredak ali i pokvarili i taj kliker
piše: Bojan Đuranović
Godine 399. prije nove ere Sokrat je optužen da korumpira zakone Atine i nakon demokratskog glasanja njih 52% je odlučilo da je Sokratu glava višak jer previše razmišlja, truje atinsku omladinu i podriva zakone. I ubijen je otac zapadne filosofije, tvorac etike i filosofije morala. Ono šta je zaista prouzrokovalo njegovo pogubljenje je oštra kritika demokratije i sistema koji njom upravlja društvom.
„Ukoliko se nađete u brodu, na otvorenom moru, usred oluje, kome ćete dati da upravlja brodom? Kapetanu broda koji je školovan za taj posao ili mornarima koji su u većini? Naravno da ćete upravljanje prepustiti školovanom kapetanu jer ćete u suprotnom doživjeti brodolom. Isto tako vam je i sa državom“. Sokrat
Prema posljednjim istraživanjima koja su rađena u Crnoj Gori, prosječni koeficijent inteligencije Crnogoraca je 86. Dakle, kome ćete dati da vam vodi državu? Školovanim kapetanima ili mornarima, u ovom slučaju ne baš bistrim mornarima?
Treba li Crnogorcima demokratija?
Demokratija je Crnoj Gori nametnuta, nismo je mi tražili. Odlično je nama bilo u apsolutističkim sistemima. Talas demokratije, koji se podigao nakon pada Berlinskog zida i Gorbačovljeve „Perestrojke“, preplavio je i nas. Bez ikakve šanse da se tome odupremo mi smo prihvatili novi svjetski poredak ali i uradili „ono naše“ – pokvarili smo i taj kliker.
Vođeni, očigledno prirodnom, potrebom za apsolutizmom mi smo osnovni princip demokratije, smjenjivost vlasti – smijenili. Trebalo nam je više od 30 godina da prihvatimo aksiom da se svaka vlast, makar bila i najbolja, mora pokvariti ukoliko se ne plaši da će biti smijenjena. Još je Voltairerekao da “Svaka vlast mijenja, apsolutna mijenja apsolutno”.
Iz tridesetogodišnje vladavine DPS-a, i koalicija oko njega, stvoreni su narativi da se vlast godinama osvaja kroz razne nedozvoljenje mehanizme poluga moći i liderski apsolutizam Mila Đukanovića. U prvoj tvrdnji je bilo istine ali ne u onoj mjeri koliko je to opozicija godinama ponavljala poput mantre. Ovim su pred svojim glasačima opravdavali nizove izbornih poraza i prikrivali političku indiferentnost.
Druga tvrdnja da je Đukanović apsolutista je potpuno razobličenje dobila nakon poraza njegove politike i njega lično na posljednjim predśedničkim izborima. Način na koji je predao vlast manir je skandinavskih političara, nikako ne balkanskih apsolutista. Odakle onda nama taj „oblak“ o njemu kao apsolutisti, koji je nad nama stajao punih 30 godina? Ta je tvrdnja nastala iz naše potrebe za „čvrstom rukom“, urođenom navikom da moramo iznad sebe imati neki vrhovni autoritet.
Kako smo tradicionalno nereligiozni pa to nije mogao biti Bog, vrhovni autoritet je postao vladalac da li je to bio neko od, kako reče Jakov Milatović, blagorodnih Petrovića, Josipa Broza ili Đukanovića manje je bitno, bitno je da se radi o jakoj ličnosti jer mi mlakonje ne podnosimo. Nijedan crnogorski vladalac koji nije znao „podviknuti“ i „srezati“ kada je to bilo potrebno nije se dugo održao na vlasti.
Nedostatak refleksa za demokratiju nam je i dovodio, jednog za drugim, vladaoce koji su decenijama ostajali na vlasti. Kralj Nikola Prvi58, Tito 35, Đukanović 34 godine.
Mi, jednostavno, nismo društvo koje je dovoljno sazrelo za demokratiju. Da li nam je potreban neki prelazni sistem, hibrid ili ćemo sami izmisliti neki autokratizam vidjećemo, ali demokratija definitivno nije za nas.
Izbori ili aukcija
Na kraju, kada smo napokon pokrenuli taj mehanizam smjenjivosti vlasti ponašali smo se kao dijete koje je dobilo zvečku, drndali smo je do iznemoglosti. Smijenili smo dvije vlade za manje od dvije godine. Osim što ovu drugu baš i nismo. Zasigurno smo jedina zemlja u svijetu kojoj vlada tri puta duže traje u tehničkom nego li u legitimnom mandatu. Takođe, jedina smo država čiju vladu sačinjavaju dvije partije od kojih obje imaju upitan cenzus, ali koga briga za poštenje i demokratske principe. Ukoliko nemate stida politika vam može izgledati kao ogromno korito koje nikako da presuši. Samo nek je želudac jak.
Nameće se jedno pitanje, gdje je Miodrag Lekić i da li još uvijek pokušava da sastavi 43. vladu? Gdje je i šta radi crnogorski princ Čarls? Kažu da je dobio verbalnu podršku od 41. poslanika za sastav vlade ali kada je to trebalo i potpisati nijesu svi mogli doći. Htjeli su ali prosto nijesu mogli, kao ni on onomad na referendumu.
Kako je propala ta akvizicija dođosmo nekako do prijevremenih izbora.
Aktivna kampanja političkih partija i koalicija mnogo više podsjeća na pijačnu aukciju nego li na demokratske izbore. Lamentirali smo godinama nad sudbinom što su nam na svim izborima kampanje zasnovane na istorijsko-političkim temama, vapili smo za ekonomskim. Napokon su i one došlo na red, ali i taj smo kliker pokvarili. Minimalna zarada 700€, radni dan 7 sati, za drugo dijete 2.400€, za treće dijete 9.000€…samo su neke od ponuda koje pred vama licitiraju bez ikakvog obašnjena kako će to i ostvariti. Bitno je da im povjerujete i date glas a oni će već znati kako da vam objasne kasnije da su oni bivši krivi što vam neće ispuniti obećanja, a vi ćete sa IQ od 86 najvjerovatnije i zaboraviti zbog čega ste ih glasali. Bitno je da su „naši pobijedili“.
Vjera i nauka ne mogu iz istog budžeta
Iako je zbog političkih ubijeđenja bio teško shvatljiv, politički oksimoron i oportunista samom sebi, bard jugoslovenskog i srpskog glumišta Stevo Žigon je na pitanje da li bi svoju djecu upisao na časove vjeronauke dao fantastičan odgovor:
“Ne bih, zato što vera ne može biti nauka. Suština nauke je sumnja, a suprotnost vere je sumnja. Nauka napreduje samo zato što sumnja, čak i u ono što je već postigla, a vera od vas traži da verujete na reč. Ili je vera ili je nauka. Religija je zasnovana na strahu i pretnji. Crkva je najdalje od Boga“.
Dakle, ili vjera ili nauka. Zajedno ne idu nikako. Ni u filosofskom, ni u semantičkom a u Crnoj Gori ni u budžetsko-finansijskom smislu. Tehnička Vlada u nepovjerenju je ove godine izdvojila iz budžeta 1,7 miliona eura za izgradnju vjerskih škola. Tehnička Vlada u nepovjerenju nema nekoliko hiljada eura da pošalje naše najbolje mlade fizičare ne Olipijadu znanja u Japan.
Srećom po mlade fizičare da im se sve ovo događa u jeku izborne kampanje pa će im populisti po sistemu „I Đuro će ti oprostiti što te tukao“ naći novac za takmičenje i time pokušati da operu sramni obraz, a može i neki glas navuku. Śetite se 86.
Đeco, samo hrabro i vratite se nasmijani! I nemojte se začuditi ako vas po povratku zatekne dekret Vlade u nepovjerenju da je Zemlja ravna ploča. Tempo kojim tonemo ka mračnom Srednjem vijeku i tadašnjim crkvenim dogmama je nezadrživ. Na vama je da upalite svijetlo kada za to bude vrijeme.
I ako vas, a hoće sigurno, pokušaju uvući u politiku, citirajte Sokrata – Previše sam iskren da bih se bavio politikom.
Analitika
