VRO Maslenica je po mnogočemu bila prekretnica i jednoj od najodlučnijih bitaka Domovinskog rata. Kako su pripadnici 4. GBR i 3.GBR uz veliki napor i gubitke uspjeli odbraniti Kašić i zadržati velikosrpske snage na glavnom pravcu njihovog protivudara, neprijatelj uviđevši da tu neće proći, pregrupiravši se prebača težište napada prema Novigradu.
Ubačanje “mambi”
Budući da više na terenu nije imao odmornih snaga koje bi mogao ubačiti na taj slabo pokriven prostor, Ante Gotovina se odlučuje na ubačanje prekaljene elitne jedinice 1.pb 2 GBR “Crne mambe”.
Tada su se po prvi i jedini put sukobile najbolje i najelitnije jedinice obije vojske i u tom je sudaru velikosrpski neprijatelj polomio zube. Po dokumentima i izvještajima, utvrđeno je da su na potezu od Kašića do Novigrada bile koncentrisane sve najbolje srpske jedinice. Omjer snaga koje su se borile oko Novigrada bio je 10:1 u korist neprijatelja kojih je prema dokumentima bilo oko 5.000.
O uticaju dolaska “mambi” na moral premorenih i iscrpljenih učesnika akcije najbolje svjedoči Danijel Kotlar, zapovjednik 7. Domobranske pukovnije:
“Niijsu to bili domaći četnici, već najelitnije što je velikosrpska vojska u tom trenutku imala”
“Tada sam ugledao dva difendera na čelu kolone vozila, a iz njih izlaze fino obučeni vojnici, čisti, obrijani, to je najljepši prizor u mom životu, dakle kao da su došli američki marinci. Na upit njihovog zapovjednika Jacovića ‘kakva je situacija’, odgovorio sam: ‘crta samo što nije pukla, ukoliko odmah ne dođete da preuzmete položaje ovo se neće sačuvati’. Položaji su preuzeti zaista u doslovno zadnji trenutak jer već poslije par sati grupa od 30-ak četnika ništa ne sluteći prilazi cestom prema Novigradu. Ta grupa je u potpunosti potučena od trojice ‘mambi’ i tada u stvari počinje pravi pakao za obje strane. Mambe 11. februara kreću u napad da bi ostali dijelovi Tg-a lakše preuzeli položaje i tada uviđaju koga zapravo imaju ispred sebe. Niijsu to bili mobilizirani domaći četnici već sve ono najelitnije što je velikosrpska vojska u tom trenutku imala.”
U tom silovitom okršaju “Crne mambe” su izgubile neke od svojih najboljih ljudi pogibijom zapovjednika 1. satnije Dragutina Naglaša, zapovjednika voda Vlade Brebrića, teškim ranjavanjem dozapovjednika 1. satnije Ivice Šafarića i zapovjednika voda Ivice Mužića. U borbama sljedećih dana ginu pripadnik “mambi” Marijan Mikulin i pripadnici OKB-a Boris Krivačić i Ivan Cindrić. Borbe su se intenzivno vodile gotovo danonoćno punih dvije neđelje. Tih dana za “mambe” nije bilo spavanja jer su četnici noću povremeno ispaljivali minobacačke projektile 120mm bez upaljača što je stvaralo neugodnu tutnjavu u vazduhu.
Teške borbe i konačna pobjeda
Narednih dana lukavim potezom zapovjednika Jacovića, “mambe” su neprijatelju stvorile prividan koridor u koji su i ušli, a onda bili dočekani strašnom vatrom pješadije, minobacačke bitnice i VBR-a, o čemu svjedoči jedan od četničkih zapovjednika: “Moji ljudi se nijesu htjeli predati, izginuli su do zadnjeg”.
Nakon toga poraza neprijatelj je izgubio motiv ponajviše zato jer su preko svojih obavještajnih kanala već treći dan po dolasku “Crnih mambi” saznali brojno stanje i čak poimence navedenu formaciju svih koji brane Novigrad. Nemogućnost napredovanja i porazi u direktnom sukobu su toliko demoralisali velikosrpske najelitnije jedinice da su se zbog strašnih gubitaka, pogibije i ranjavanja nekih zapovjednika, suočeni s dezerterstvom mobilizovanih snaga i međusobnim obračunima odlučile povući. Tim njihovim povlačenjem završene su teške borbe, a dostignute linije su se očuvale do vojno-redarstvene operacije Oluja.
Dnevno.hr
