izvor: PCNEN
Piše: Omer ŠARKIĆ
„Učlanjenje u Evropsku uniju je naš put bez alternative“ papagajski je ponavljala bivša vlast još prije petnaestak godina, a tadašnja opozicija je jedino u tome bila saglasna sa njom. Iako i ja smatram da je Evropska unija (uz sve njene ne male nedostake i nesavršenosti) logičan izbor i stremljenje, formulacija „bez alternative“ mi je prosto parala uši. Bivša vlast je u svom bezalternativnom stremljenju, na unutrašnjem planu radila sve suprotno od onog što su proklamovane vrijednosti EU. Jačali su organizovani kriminal i korupciju, sve više zarobljavali institucije, skoro do savršenstva izgradili partijsku državu, a izbori su iz ciklusa u ciklus bili sve neslobodniji. Prije nego što je došlo do promjene takve vlasti, godinama nije zatvoreno nijedno pregovaračko poglavlje.
Poslije promjene do zla boga korumpirane vlasti, ogrezle u pljački i korupciji, većini građana Crne Gore se rodila nada da ćemo najzad krenuti sa mrtve tačke, izaći iz začaranog kruga podjela, praznih obećanja, demagogije, partijskog upravljanja državom, te da ćemo krenuti ka ispunjenju postavljenih evropskih standarda. Iako je daleko najznačajnija snaga u novoj vlasti bio DF, a pokrovitelj i motor smjene retrogadna i nacionalistička SPC u Crnoj Gori, Demokratska Crna Gora i Građanski pokret URA su bili, činilo se, garant da će te promjene – uz sve očekivane teškoće i nasleđene probleme – biti uspješne. Od ekstremno nacionalstičkog DF-a, kome je idol i pokrovitelj Vučić – gora kopija Đukanovića – nije se moglo očekivati ništa novo i drugačije nego je do tada bilo.
Međutim, poslije dobijenih izbora od strane dotadašnje opozicije, umjesto partija pobjedničke većine državom je upravljala Crkva, za premijera države je izabran vjerski fanatik, a Demokratska Crna Gora je napustila svoj, ispostaviće se, lažni građanski identitet, postavši u suštini demohrišćanska stranka koja se oslanja na milost, potporu, ideje i želje Crkve. Građanski pokret URA sa svojih tri, odnosno četiri poslanika, postao je jedini, kakav-takav garant promjena i garant očuvanje građanskog koncpeta države, te njenog dotadašnjeg spoljnopolitičkog kursa. U toj teškoj, ali politički profitabilnoj i mesijanskoj ulozi, URA je uspjela da uništi sve, pa i sebe samu.
Žmurila je ili čak pravdala još veći nacionalizam i podjele koje je generisala nova vlast na čelu sa premijerom Krivokapićem, branila je kadrove poput Vesne Bratić, zajedno sa ostalima dijelila je direktorska mjesta po partijskom ključu u javnim preduzećima… Sva predizborna obećana su bačena u „mutnu Maricu“. Onda kada je shvatio da mu je Krivokapić pripremao odstrel, Abazović se okrenuo DPS-u, a poslije brzog kraja te balade, Demokratskom frontu i Vučiću.
Vodeći i podržavajući „beskompromisnu borbu protiv kriminala“ – čime je Abazović u poslednje vrijeme jedino mogao da maše – Specijalni tužilac Novović je hapšenjem visokog funkconara URA Rada Miloševića pod optužbom da je jedan od organizatora kriminalne grupe, izbio i taj adut predsjedniku Vlade u tehničkom mandatu – koji traje beskonačno. U tehničkom mandatu Vlade, Abazović smjenjuje ministre i preuzime njihove nadležnosti, direktora ANB, potpredsjednica Vlade i partije daje ostavku, tužilaštvo hapsi URA-inog visokog funkcionera pod optužbom za organizovani kriminal, na lokalnim izborima se potvrđuje njihov nizak rejting i koalcionog im prtnera sa kojim čini vlast, SNP-a… Uprkos poptunom gubitku legitimiteta, haosu i bezvlašću u kojem se država i društvo nalaze, Abazović ne odstupa, čak u tehničkom mandatu pokušava provući kontroverznu Vučićevu inicijativu Otvoreni Balkan, a politka građanskog pokreta URA postaje podudarna sa politikom Demokratskog fronta – njenog neformalnog koalicionog partnera – čak i na spoljnopolitičkom planu. Udružena oko ko zna kojih i kakvih interesa, nova većina, u nedostatku funkcionalnog Ustavnog suda, odlučuje da flagrantno prekrši Ustav i promijeni Zakon o predsjedniku, ukidajući mu ovlašćenje o predlaganju mandatara. Ignorišu se preporuke Venicijanske komisije, kao i nikad oštrija upozorenja međunarodne zajednice koja prijeti nepriznavanjem takve Vlade, uz zaustavljanje pristupnih pregovora…
Što smo dobili promjenom do zla boga korumpirane, u kriminalu i korupciji ogrezle vlasti?
Dobili smo amaterizam, nacionalizam, klerikalizam, još veće podjele, bezvlašće, vlade bez autoriteta i legimiteta, partijsko zapošljavanje isto kako je bilo ako ne i gore, začetke kriminala i u novoj vlasti, nepotizam, ogroman rast spoljnjeg duga…; postali problem za Evropsku uniju kojoj mi želimo da se priključimo, a ne ona nama.
Za to, ja bar, nijesam glasao, kao ni većina onih koje poznajem.
Dok je vladao DPS, makar smo imali nadu. Ovakvom „promjenom“ ona je ubijena, ostali smo čak i bez nje.
Beznađe i uvjerenje da su svi na političkoj sceni u suštini isti je najgori osjećaj koji može zadesiti neko društvo. Dobar dio Crne Gore poslije ovakvih “promjena” živi u tom uvjerenju.
