Herojski crnogorski narod nikada neće pristati da mu se oduzme nezavisnost ili da postane dio velike Srbije 

Crnogorska želja za nezavisnošću je nagnala Srbe da primjene silu kako bi zaplašili ovaj hrabri narod, tako da su mnogi izbjegli u Italiju… Još niko nije porekao da su Srbi počinili zvjerstva u Crnoj Gori, zločine koje su počinili nad crnogorskim ženama i djecom kao i muškarcima

Piše: Mr Novak ADŽIĆ, doktorand istorijskih nauka

Istinski prijatelj i dobrotvor Crne Gore, kontinuirani podržavalac crnogorskog ustaničkog i političkog, emigrantskog suverenističkog pokreta ZA PRAVO, ČAST I SLOBODU CRNE GORE, Amerikanac italijanskog porijekla i bankar iz Njujorka, Luiđi Kriskuolo, upoznavao je i upozoravao američku javnost i relevantne faktore u vlasti SAD sa crnogorskim pitanjem i apelovao da utiču da se ono pravedno riješi u korist Crne Gore i crnogorskog naroda. 

On je pisao o ogromnim nepravdama učinjenim Crnoj Gori, kako tokom Prvog svjetskog rata, tako i po njegovom završetku, kada je međunarodno priznata država Kraljevina Crna Gora postala žrtva okupacije i nasilne aneksije, kada je pripojena Srbiji i kao njen nasilno priključeni dio kooptirana u novu državu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca krajem 1918. godine – državu koja je potom bila tamnica za crnogorski narod.

Kralj Nikola u egzilu u Francuskoj

Luiđi Kriskuolo je januara 1922. objavio rad u “The Forum” pod naslovom “Montenegro beatyed by the allies” (Drury College library Springfield, Missory, p. 64-73)[1]. U prijevodu sa engleskog jezika na crnogorski, naslov tog rada glasi “Kako su saveznici izdali Crnu Goru”.

U tom radu, Luiđi Kriskuolo piše:

“Velika Crna Goro! Nikada tuđa.

Crne litice privukoše oblake i ukrotiše oluju.

Nikada nije disalo pleme moćnijih gorštaka”, Tenison

Dok sam radio na ovom članku, metropolitska štampa je objavila kao udarnu vijest prodor jugoslovenskih trupa na teritoriju Albanije. Prije samo nekoliko mjeseci Njegova Svetost, Biskup Nikolaj, bio je u ovoj zemlji moleći američke filantrope da pomognu siromašnoj djeci Srbije koja umiru od gladi. U otprilike isto vrijeme, Srbi su počinili nezapamćene zločine nad narodom Crne Gore! Srbi nemaju novca da nahrane svoju djecu koja umiru od gladi ali su dobro snabdjeveni novcem i municijom da vode ratove protiv svojih komšija – Albanaca i Crnogoraca.

Koliko dugo će Amerika dopustiti ovakvo stanje na Balkanu? Britanska, francuska, čak i italijanska vlada potpuno su ignorisale prava Crne Gore zato što podstiču svoje određene političke interese. 

Engleska je pokazala naklonost prema Crnoj Gori ali nije preduzela nikakve pozitivne korake. Francuska je oduvijek koristila svaki napor da uspostavi Veliku Srbiju kako bi umanjila uticaj Italije na Jadranu. Italija je bila zainteresovana za zaključivanje sporazuma sa Jugoslavijom zbog trgovine, tako da u Ugovoru u Rapalu nije bilo ni pomena o Crnoj Gori. To je jako čudno jer je narod Italije vezan za Crnu Goru koji predstavlja porodicu kraljice Jelene, a Italijani vole svoju kraljicu koja je uradila i više nego što je bila njena dužnost tokom rata.

Lord Džordž Kerzon, ministar spoljnih poslova Velike Britanije

Primjer Crnogoraca nas navodi da se zapitamo da li uopšte postoji pravda za male narode. U novembru 1918. godine, Srbija je počinila prvi zločin nad Crnom Gorom, kada je proglasila nametnuto pripajanje ove države uz podršku Francuske i njenih generala (Franše D'Eespereja i Venela) koji su komandovali savezničkim trupama na Balkanu. U maju 1919. godine, komitet crnogorskih izbjeglica predao je francuskoj republici memorandum u kome su iznijeli učešće francuske diplomatije u ovom zločinu, a optužbe podržali dokumentovanim dokazima. 

Francuska republika je pomogla Srbiji na sve načine u njenom naumu da uništi nezavsnost Crne Gore, a engleska vlada, preko Lorda Kerzona, podržala je francuski stav samim tim što ništa nije preduzimala. Engleska jednostavno nije željela da dodatno komplikuje ionako opasno stanje na Balkanu. Francuska politika je favorizovala širenje Srbije na Jadranu kako bi umanjila uticaj Italije. 

Engleska vlada je 1919. uputila svog ministra u Vatikan, grofa de Salisa, kako bi sproveo istragu o situaciji u Crnoj Gori. U to vrijeme je izdato saopštenje da onog trenutka kada ovaj izvještaj bude gotov biće dostupan javnosti. Izvještaj je stigao, ali nikada nije dostavljen članovima Parlamenta, čak ni djelimično. Lord Kerzon je pokušao da opravda ovaj postupak izjavom da izvještaj nije predat iz ,,straha od kompromitovanja doušnika grofa de Salisa i njihovom izlaganju osveti.‘‘

Grof Džon de Salis

Zamislite ovo: Lord Kurzon je priznao ukoliko se izvještaj objavi, doušnici grofa de Salisa će biti izloženi osveti (naravno, od strane Srba). Pa ipak britanska vlada sa svim raspoloživim sredstvima nije preduzela nikakve korake da zaštiti svoje doušnike! Sa druge strane, u nedavnom članku iz Njujork Tajmsa, po svemu sudeći,,inspirisanog‘‘, navodi se da izvještaj grofa de Salisa nije mogao biti objavljen bez otkrivanja italijanskog porijekla u nekim pričama. Pa ipak, javna crnogorska publikacija „Krvavi album Karađorđevića“, detaljno opisuje mnoge pojedinosti i dokumentovane primjere zločina počinjenih nad crnogorskim muškarcima, ženama, i djecom svih uzrasta.

Mišljenje koje je vladalo u crnogorskim zvaničnim krugovima je da slanjem grofa de Salisa u Crnu Goru, Lord Kerzon se nadao pozitivnom izvještaju o Srbiji kojim će se vjerovatno poreći činjenica o proganjanju Crnogoraca. Vjeruje se da, ukoliko bi se došlo do izvještaja koji bi bio u suprotnosti sa njegovim očekivanjima, Lord Kerzon bi odlučio da prekrši svoja prethodna obećanja i zadržao bi izvještaj u tajnosti. Uprkos stavu Lorda Kerzona, gospodin Lojd Džordž je bio iskreniji u svojoj izjavi u Donjem domu Parlamenta (Hause of Commons), u martu 1920. godine. On je tada izjavio da ne može objaviti izvještaj grofa de Salisa jer bi bio štetan za Srbiju i druge savezničke vlade (Francusku, naravno!).

Pero Šoć

Britanska vlada je znala za sadržaj izvještaja grofa d Salisa i ništa nije preduzela po pitanju osamostaljivanja države Crne Gore, iako su saveznici uporno tvrdili da će održati integritet Crne Gore“.

U nastavku istog članka, između ostalog, Luiđi Kriskuolo navodi: 

„Prošlog marta, metropolitska štampa je skrenula pažnju na činjenicu da su se Crnogorci pobunili protiv srpskih ugnjetača, taj izvještaj je odmah negirao srpski ministar u Vašingtonu, gosp. Slavko Grujić. Napisao sam pismo koje je objavljeno u Njujork Tajmsu, iz koga citiram sljedeće:

Na osnovu izjave ambasadora Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, nema osnova za izvještaj da su Crnogorci objavili sveti rat protiv Srba ili da se borba odvija između srpskih i crnogorskih trupa. Zar se ne čini da negiranje, ukoliko je pravo, takođe treba čuti i od crnogorskog ambasadora?

Moguće je da izvještaj o svetom ratu nije istinit, ali je istina da postoje odbori u Italiji, Francuskoj i Engleskoj, koji rade na priznanju crnogorskih težnji od strane Saveznika. Odbor koji je naročito aktivan nalazi se u Švajcarskoj. Nedavno je isti uputio žustar apel saveznicima, kako bi obezbjedio crnogorsku nezavisnost od srpske konfederacije i zaustavio navodna srpska zvjerstva.

U svom stavu prema Crnoj Gori, Srbija očigledno koristi iste metode koje je Austrija koristila vjekovima ranije protiv Italije, Srbije, Crne Gore i drugih potlačenih naroda. Ukoliko su izvještaji netačni, čudno je da dolaze na mahove sa različitih strana. Američki narod treba da zamoli za objašnjenje o lošem tretmanu herojskih Crnogoraca. Nemojte da zaboravimo da je njihov kralj nedavno preminuo zbog slomljenog srca.

U odgovoru na moju izjavu, počasni Vilijam Frederik Diks, do tada generalni crnogorski konzul u Njujorku i otpravnik poslova u Vašingtonu, napisao je za Tribjun, dijelom kako slijedi:

Trenutno ne postoji ambasador Crne Gore u ovoj zemlji. Ja predstavljam ovu namučenu zemlju u Sjedinjenim Državama kao generalni konzul zadužen za ovo poslanstvo do kraja januara 1921, kada su moji dopisi otvoreno povučeni od strane Stejt Dipartmenta jer je vladajuća administracija u to vrijeme odlučila da više ne priznaje Crnu Goru kao nezavisnu zemlju. Ovdje, dakle, ne postoji nijedan zvanični dokument na tu temu.

Mišljenja sam da, na osnovu značajnih informacija koje sam dobio od crnogorskih zvaničnika, ovaj izvanredni narod ove herojske zemlje, koji je očuvao nezavisnost tokom šest stotina godina, nikada neće pristati da mu se oduzme nezavisnost, ili postane dio Velike Srbije. Vjerujem da su spremni postati dio saveza Jugoslavije ali njihovo nepriznavanje od strane saveznika i pridruženih sila direktno ugrožava određena obećanja data Crnoj Gori, koja je tako galantno predala cijelu armiju u vrijeme je kada je izbio rat protiv Austrije.

U skladu sa ovim pravednim obećanjima, Srbiji je bilo dopušteno da pregazi Crnu Goru i održi vladavinu terora posljednjih dvije ili tri godine, i tako naš narod i ne uviđa da je tzv. Jugoslovenska federacija samo kamuflaža za Veliku Srbiju, kojom vlada dinastijaKarađorđević, čiji je cilj da pripoji i izbriše male narode poput Crnogoraca, Albanaca i susjednih zemalja.

Iako ne znam ništa od navodnom svetom ratu u Crnoj Gori, vjerujem da Crnogorci, koji predstavljaju aristokrate Balkana, nikada neće pristati da izbrišu svoju nacionalnu pripadnost. Jugoslovenska federacija je jedno, ali Velika Srbija predstavlja nešto potpuno drugo, i ne vjerujem da se može uspostaviti bilo kakav privid mira na Balkanu dok Crna Gora ne dobije isti status kao i susjedne zemlje, onako kako je i navedeno u članu 2 programa nazvanog „14 tačaka“ predsjednika Vilsona. 

Ovo su riječi američkog građanina, koji je nedavno nosio počasnu titulu diplomatskog predstavnika, a koji je u privatnom životu sekretar jedne od najvećih osiguravajućih kuća na svijetui povezan je sa najuticajnijim poslovnim interesima Njujorka.

Vilijam Frederik Diks, generalni konzul Crne Gore u SAD 1921.

Na proljeće ove godine komitet iz Ženeve, koji imam čast da predstavljam, uputio je apel civilizovanom svijetu, tražeći potpis za sljedeće:

Uprkos formalnim i čvrstim obećanjima saveznika i pridruženih vlada, garantujući nezavisnost i suverenitet Crne Gore; uprkos potvrđenim izjavama da su saveznici uzeli oružje kako bi odbranili dignitet ljudi i nezavisnost naroda, danas pomažemo najvarvarskije proganjanje i sistematsko istrebljenje crnogorskog naroda, čija je zemlja oteta licemjernim ibrutalnim pripajanjem. 

Međunarodni komitet za crnogorsku nezavisnost, Međunarodna kancelarija za odbranu prava ljudi u Ženevi, pro-crnogorski komiteti u Americi, Engleskoj, Italiji i Francuskoj, kao i dolje potpisani, zahtijevaju, u ime humanosti koja se bori za mir i pravdu, u ime morala koji je osnova, ukratko, hiljada Crnogoraca, njihovih žena i djece koji pate i umiru, zahtjevaju:

Evakuaciju Crne Gore od strane srpskih trupa i vlasti.

Konsultaciju crnogorskog naroda putem slobodnog plebiscita uz garantovanje nepristrasnosti.

Slanje nezavisne komisije koja bi ispitala srpska djela u Crnoj Gori, postupke, koji, čak i po priznanju Beogradske i Agramske [2] štampe je u suprotnosti sa najelementarnijim principima morala i humanosti.

Njegova Ekselencija, dr Pero Šoć, ministar spoljnih poslova u Crnoj Gori, predao je ovaj apel uz memorandum Ligi naroda u Ženevi, 1. septembra 1921. godine. Memorandum obuhvata veći dio sporazuma i činjenica navedenih u ovom članku, koje ne treba ponavljati – ali do trenutka pisanja ovog članka nikakvi dalji koraci nijesu preduzeti u vezi sa tim.

Vrijedno je žaljenja da određeni dio američke štampe želi da diskredituje Crnu Goru u svakoj prilici. Prije samo nekoliko nedjelja pojavio se članak o tome kako je kraljica Milenaraspustila Vladu i otpustila ministre. Ovaj članak je pratila duga disertacija u kojoj je autor prikazao Crnu Goru u lošem svijetlu. Da je članak bio zasnovan na činjenicama ne bih ga ni pominjao ovdje, jer je očigledno bio inspirisan srpskim izvorima, tako da bi njegovo navođenje bilo neprikladno. Da se kraljica Milena zaista odrekla prijestola, viđeli bismo prizor hrabrih ljudi koji se žrtvuju u ime ravnodušnosti velikih sila, koje su se toliko puta složile da podrže njihovu nezavisnost.

Amerikanci, siguran sam, imaju određenu odgovornost za sudbinu Crne Gore, iako osjećaju da im je dužnost da se drže dalje od evropskih neprilika. Kada su dozvolili bivšem američkompredsjedniku Vilsonu da ih predstavlja u Versaju, američki narod je preuzeo obavezu koje se ne može lako osloboditi. Iako su Amerikanci kasnije pokušavali preko Senata i Kongresa da poreknu Vilsonova djela, nijesu mu ukazali nepovjerenje dok je bio na konferenciji. 

Bez obzira kakav stav će zauzeti predsjednik Harding, državni sekretar Hjuz i senator Lodž po pitanju evropskih odnosa, tadašnji predsjednik Sjedinjenih Država je već preuzeo određene obaveze. Iako se možda ne slažemo u vezi sa metodama koje je koristio predsjednik Vilson u određenim trenucima, moramo priznati da je načelno želio da uradi ono što je bilo najbolje za njegovu zemlju i cijeli svijet. 

General Franše D Espere

Nema sumnje da su Vilson i Klemensonajviše odgovorni za stvaranje Jugoslavije – Velike Srbije. Vilson je nesumnjivo imao altruističke motive, iako se svojevremeno tvrdilo da su američki interesi bili ostvarivanje trgovačkog uticaja na Balkanu. 

Klemenso je ipak imao jedan glavni razlog podržavanja ideje o Velikoj Srbiji – poniženje Italije i umanjenje njenog uticaja na Mediteranu i zamjena Francuskim uticajem, kako sa političkog tako i sa tržišnog stanovišta. Prvobitna teorija koju su postavili eksperti za geografiju i istoriju bila je da su crnogorski i srpski narod Srbi, ili južni Sloveni, i da pripadaju zajedno. Međutim ono što nijesu shvatili je da Hrvati, koji su takođe Sloveni, mrze Srbe, a da Crnogorci žele da budu nezavisni a ne dio Velike Srbije.

Crnogorska želja za nezavisnošću je nagnala Srbe da primjene silu kako bi zaplašili ovaj hrabri narod, tako da su mnogi izbjegli u Italiju i ostali tamo o trošku italijanske vlade. Još niko nije porekao da su Srbi počinili zvjerstva u Crnoj Gori, zločine koje su počinili nad crnogorskim ženama i djecom kao i muškarcima. Nemoguće je u članku ove vrste opisati sve detalje zločine, ali je dovoljno ponoviti da su bili daleko gnusniji od onih koji su počinili Austrijanci u danima vladavine nad Srbima ili Italijanima.

Šta mogu učiniti Sjedinjene Države? Neću se pretvarati da je potrebno poslati flotu ili trupe u Srbiju, ali čudno je da Amerikanci održavaju odnose sa despotskom nacijom[3] kakva je Srbija. Za žaljenje je kako Sjedinjene Države dozvoljavaju predstavnicima Srbije da ostanu u Vašingtonu, kao i svojim predstavnicima da ostanu u Beogradu, kada nikakva odšteta nije plaćena za zločine počinjene nad Crnogorcima. Amerikanci koji su branili Kubance od španske tiranije mogu pogledati preko mora i upozoriti Srbiju da prestane sa tlačenjem Crnogoraca, ili mogu očekivati da će Sjedinjene Države prekinuti odnose sa njom“.

---

[1] Mjesečni časopis F. 77, Biblioteka koledža Drari, Springfild, Misuri, Forum, januar 1922. Naslov originala: “Montenegro beatyed by the allies”, by Luigi Criscuolo, The Forum, january 1922, Drury College library Springfield, Missory, p. 64-73. Kriskuolov rad u originalu na engleskom jeziku nalazi se pohranjen u: Biblioteci Istorijskog Instituta Crne Gore u Podgorici (BIICG), fascikla 455, Ostavština dr Pera Šoća /razni spisi, časopisi, isječci iz štampe o Grnoj Gori.

[2] Agram se odnosi na grad Zagreb – u pitanju je austrijsko i njemačko ime za ovaj grad.

[3] Misli na vladajući poredak, klasu ili oligarhiju koja vlada u državi, a ne narod u etničkom i nacionalnom smislu. 
Analitika