Djelić porodične istorije našao u biblioteci na Harvardu

Rekao sam sebi, kada sam ovdje, iskoristiću šansu i pokušati da naučim sve o Crnoj Gori prije nego što odem. S obzirom na to da Harvard ima najveću biblioteku u SAD, znao sam da ću nešto naći. Duboko, duboko, u toj ogromnoj biblioteci, pronašao sam jednu sekciju koja je imala knjige o Crnoj Gori prije Prvog svjetskog rata – priča Džon Borozan za Pobjedu

edan dan i noć provedeni 1977. godine u staroj kući, u cetinjskom selu Bokovo, u kojoj je, začudo, i pored činjenice da nije imala ni vodovodne instalacije, na televiziji gledao film „Čarobnjak iz Oza“ i u kojoj je zaspao uz zvuke gusala, ostali su urezani duboko u sjećanju devetogodišnjem dječaku odraslom u Sijetlu, u Sjedinjenim Američkim Državama.

Džon Borozan, unuk Mašana Borozana – oficira crnogorske kraljevske vojske i jednog od glavnih organizatora i vođa Božićnog ustanka 1919. godine na području Riječke nahije – protekle je srijede, poslije 45 godina, ponovo boravio u istoj kući. U razgovoru za Pobjedu, preplavljen emocijama, govori o višedecenijskom interesovanju za istoriju Crne Gore i porodice.

KO JE BIO MAŠAN

Mašan Borozan bio je učesnik, kako je to zabilježio istoričar Novak Adžić, u borbama protiv srpskih okupacionih trupa i bjelaške omladine u borbama za oslobođenje Cetinja početkom januara 1919. godine, u kojima je bio ranjen. Nakon sloma Božićnog ustanka 11. januara 1919, Borozan je odbio da se preda novouspostavljenim okupacionim vlastima i nastavio nepokolebljivu oružanu oslobodilačku borbu, vojevajući dugo i odlučno po crnogorskim šumama i klancima.

Nakon kraha crnogorskog ustanka, emigrirao je u Italiju i bio u političkom egzilu i u oficirskom sastavu Komande crnogorskih trupa u Gaeti od 1919. do 1921. godine.

Portret sa potpisom Mašana Borozana izrađen u Bjutu, Montana

Iz Italije se u Crnu Goru vratio jula 1919. godine u ekspediciji Krsta Zrnova Popovića sa ciljem podizanja naroda na ustanak. Tada je Mašan Borozan bio u rangu poručnika crnogorske vojske. Na prostoru Riječke i Katunske nahije intenzivno je preduzimao gerilske akcije protiv srpskih okupacionih trupa, žandarmerije i bjelaških pristalica. Režim ga je pozivao na predaju, a budući da je on odbio da to učini, oglasio ga je odmetnikom i hajdukom.

Nakon neuspjeha ustaničkih akcija, tokom žestokih sukoba 1919-1921, te uprkos energičnom otporu okupacionim snagama, komandir Mašan M. Borozan je ponovo otišao u političku emigraciju u Italiju. U Italiji je kao egzilant Borozan bio u sastavu Komande crnogorskih trupa. Komita i ustanik Mašan Borozan avanzovao je u čin kapetana, a potom i u komandira (majora) crnogorske vojske, na osnovu dekreta kralja Nikole I Petrovića Njegoša.

Kako piše Adžić, nakon što je crnogorska vojska u Italiji prestala faktički da postoji, krajem 1922. godine se sa grupom ostalih emigranata prebacio u Albaniju, da bi odatle otišao u Tursku. Maja 1923. godine u Carigradu je sa komandirom Dušanom S. Vukovićem uzeo kod italijanskog diplomatskog poslanstva pasoš za SAD, đe je ubrzo i emigrirao, zajedno sa komandirom Vukovićem.

I u Americi, Mašan je nastavio svoju političku borbu za nezavisnost Crne Gore. U SAD je 1923. godine počeo da izlazi „Amerikanski Glas Crnogorca“, kao zvanični list emigrantskog crnogorskog Udruženja Saveza nezavisnih Crnogoraca, čiji je sekretar bio. „Amerikanski Glas Crnogorca“ koji je izlazio u periodu od 1923. do 1925. godine bio je rješenjem ministra unutrašnjih poslova Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca, od 14. decembra 1923. godine, zabranjen za distribuciju u KSHS.

Improvizovane korice Mašanovog primjerka „Krvavog albuma Karađorđevića“

Komandir Mašan M. Borozan podržavao je politiku Jovana Plamenca sve do njegovog povratka u KSHS, nakon amnestije i nagodbe sa Beogradom. Borozan je odbio da se nakon amnestije vrati u KSHS i nastavio je do kraja života da živi kao politički emigrant u SAD, zalažući se za crnogorska državotvorna prava i iz egzila javno podržavao politiku Crnogorske stranke (federalista) protiv beogradske monarhističke vlasti dinastije Karađorđevića i vlada u KSHS pod kontrolom dedinjskog dvora (1925-1941).

Mašan Milošev Borozan bio je nosilac Zlatne medalje za hrabrost, Danilovog krsta, Spomenice ustanka 1918. godine i drugih značajnih crnogorskih odlikovanja. U SAD je ostao da živi do kraja života. Umro je i sahranjen u Bjutu, u Montani 1972. godine.

PUT OD SIJETLA DO CETINJA

Mašanov unuk Džon, kako kaže, tokom svog djetinjstva u Sijetlu, s obzirom na veliku imigraciju iz bivše Jugoslavije, uvijek je bio okružen, u nekom smislu, jugoslovenskom kulturom i mješavinom svih bivših republika Jugoslavije, ali su Crnogorci bili rijetki. Bilo je samo nekoliko porodica.

Tako je krajem 1980-ih, kada je otišao na studije u Harvard koledž, iskoristio njegovu biblioteku koja je najveća akademska biblioteka na svijetu za lično istraživanje.

Fotografija ranjenog Mašana koju je napravila Američka Misija Crvenog Krsta na Cetinju 24. decembra 1918. tokom Božićnog Ustanka

– Rekao sam sebi, kada sam ovdje, iskoristiću šansu i pokušati da naučim sve o Crnoj Gori prije nego što odem. S obzirom na to da Harvard ima najveću biblioteku u SAD, znao sam da ću nešto naći. Duboko, duboko u u toj ogromnoj biblioteci, pronašao sam jednu sekciju koja je imala knjige o Crnoj Gori prije Prvog svjetskog rata – priča Džon i dodaje da su knjige bile stare i prekrivene prašinom.

Jednom prilikom, dok je pregledao Mašanove memoare, naišao je na sliku sela koje gori.

– Shvatio sam da sam vidio istu tu sliku na jednoj od knjiga iz biblioteke, ali se nijesam mogao sjetiti koje. Tako sam nastavio da istražujem i našao knjigu na čijoj naslovnoj strani je bila ista slika. Prelistao sam knjigu, ali je bila na ćirilici, koju nijesam znao. Interesovalo me da li postoji veza između Mašanove slike i slike na knjizi. Prelistavajući je konačno sam vidio da je knjigu pisalo mnogo autora. Među njima je pisalo ime – Mašan Borozan, kapetan – priča njegov unuk.

Ispostavilo se da je selo, koje je na slici prikazano kako gori, ustvari Bokovo.

Džon kaže da je to za njega bio veoma dubok trenutak. Da nije mogao povjerovati da je od malog sela njegovih đeda i babe, za koje možda i jedan broj ljudi u Crnoj Gori ne zna ni da postoji, pa sve do te ogromne harvardske bilioteke, jedan mali dio porodične istorije našao put.

U razgovoru sa Džonom otkrivamo da je riječ o knjizi ,,Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića“, koja je izdata u Rimu 1921. godine, kao i da je primjerak knjige bio sačuvan među dokumentacijom njegovog đeda Mašana.

On objašnjava da je taj primjerak knjige, pošto je bila prilično oštećena, Mašan u neku ruku restaurirao na način što je povezao stranice iz originalnog primjerka u korice druge knjige. Oštećena je bila i sama naslovnica, pa se slika Bokova u plamenu sa početka priče, u restauriranoj verziji nije mogla vidjeti na ostacima.

Stranica iz „Krvavog albuma Karađorđevića“ sa Mašanovim komentarom

Džon priča da je Mašanu i u Americi kuća gorjela dva puta, pa je jedan dio njegove dokumentacije trajno izgubljen. Ovu i druge knjige, kao i nikada objavljeni rukopis svog đeda, donio je na Cetinje na dar potomcima Mašanovog sina iz prvog braka, Đoka Borozana.

Govoreći o svom dolasku na Cetinje, u Crnu Goru, sa svojim sinovima Ilijom i Isakom, Džon ističe da ne može naći odgovarajuće riječi da opiše svoje emocije.

– Potrošio sam toliko vremena misleći o Crnoj Gori i porodici, a da nijesam došao ovdje. Poslije toliko godina razmišljanja, samo biti ovdje je neopisivo. Dugo vremena za mene je dolazak u Crnu Goru bio san, nešto čemu sam se nadao da ću jednog dana uraditi. Konačno je moja supruga prošle godine rekla: ,,Prestani pričati o tome i samo idi“. Kada sam juče bio u kući u kojoj sam prespavao kao devetogodišnjak 1977. godine, šokirala me činjenica koliko se detalja sjećam od te noći – priča Džon.

RASPAD JUGOSLAVIJE

Džon je studije na Harvardu završio 1991. u vrijeme kada je počeo raspad Jugoslavije. Na naše pitanje da li je pratio te događaje, te kakvu je sliku kroz medije uspijevao da dobije, posebno o dešavanjima u Crnoj Gori na putu do obnove nezavisnosti, kaže da je u to vrijeme bilo teško naići na novinarsku priču za koju je mogao biti siguran da je precizna i tačna.

– Većinu novinarskih priča pisali su ljudi koji nijesu razumjeli istoriju čak ni Jugoslavije, a kamoli Crne Gore. Mogli smo čitati o pojedinim konkretnim događajima, ali je to bilo bez ikakvog konteksta. Za mene lično, završetak Hladnog rata, kolaps Sovjetskog Saveza, rat u Jugoslaviji… sve je bilo veliko iznenađenje i desilo se neočekivano – priča on.

Kako navodi, ono što je kod njega preovladavalo, nakon izučavanja istorije Crne Gore u periodu prije Prvog svjetskog rata, bilo je razmišljanje o svom đedu.

– Neprestano sam razmišljao da bih želio da Mašan, nakon života provedenog u borbi za Crnu Goru i njenu nezavisnost, može da vidi da se gotovo 100 godina kasnije stvari mijenjaju. To je bilo moje razmišljanje o Mašanu i Crnoj Gori u širem jugoslovenskom kontekstu – kazao je Borozan.

On podsjeća na veliku jugoslovensku imigrantsku zajednicu kojom je okružen cijelog života i ističe da su i im mnoge zajedničke stvari koje imaju u nasljeđu uvijek davale poseban identitet u odnosu na njihove američke prijatelje.

– Za većinu nas posmatrati rat u Jugoslaviji je bilo tužno, ali se to nije dešavalo nama. Naravno, na svim stranama je ipak bilo i ljudi koji su rat u Jugoslaviji željeli da prenesu i u našu zajednicu. Moj otac (Bronko) je to smatrao pogrešnim. Govorio je da ga ne interesuje da li su mu prijatelji hrvatskog ili srpskog porijekla – zaključuje svoju priču unuk Mašana Borozana.

I otac i sin se borili protiv okupatora

Mašan Borozan, od kada je emigirirao u Sjedinjene Američke Države, samo je jednom posjetio ove prostore. Razlog tome je bio obilazak sina Đoka, koji je tokom Narodnooslobodilačke borbe u Drugom svjetskom ratu teško ranjen mitraljezom u glavu i grudi kod Pljevalja.

Mašan (u sredini) sa snahom Božanom – Bose i sinom Đokom u bolničkoj sobi u Beogradu 1950. godine

Mašan tako 1950. godine dolazi u Beograd u obilazak sina Đoka nakon jedne od prvih plastičnih operacija obavljenih na ovim prostorima. Tom prilikom posjećuje i posljednji put Crnu Goru, a tadašnji predsjednik Vlade Narodne republike Crne Gore, Blažo Jovanović mu obezbjeđuje automobil i pratnju.

Đoka Mašanovog Borozana su 1941. godine, nakon što su ga u borbama uhapsili sa drugim komunistima, Italijani poveli u logor u okoloni Barija. Tamo biva osuđen prvo na smrt, nakon čega Italijani preinačuju presudu na 101 godinu robije. Ipak, Đoko uspijeva da pobjegne iz logora sa drugovima, i preko Hrvatske uspijeva da se prebaci nazad u Crnu Goru gdje nastavlja borbu u NOR-u.

Pobjeda